-PIŠE: DR NOVO VUJOŠEVIĆ
Junačka siromaština je odlika koju često sretamo kod patrijarhalnog Crnogorca.
O tome Gezeman kaže sledeće: „crnogorska siromaština nadvisila je mletačko bogatstvo. Bogatstvo prolazi, a junaštvo se vazda spominje. Kad su jednom Crnogorcu pokazali odaje sultanove i upitali ga da li je ikad vidio mirišljaviji ležaj: `sigurno, trava na našim planinama`. Ova plemenska siromaština diže se ponekad u epskoj pjesmi i do monumentalnosti, kad, na primjer, jedan junak uzdiže sebe iznad bogatog i opminje protivnika, kad ovaj traži da mu se s puta ukloni: „A ja ti se ukloniti neću/ Ako te je rodila kraljica/ Na čardaku na meku dušeku,/ U čistu te svilu zavijala/ I zlatnom te žicom povijala/ Pothranila medom i šećerom,/ A mene je ljuta arnautka/ Kod ovaca na ploči studenoj/ U crnu me struku zavijala/ A kupinom lozom povijala/ Odranila skorbom ovsenijem/ I još me je često zaklinjala/ Da se nikom ne uklonim s puta/ (isto, str 85–86).
Sklonost ka hajdučkom četovanju je bila poželjna osobina u borbi protiv Turaka. Četovanje ovdje znači izričito i permanentno ratničko čarakanje u interesu plemena i nacije, znači normalnu socijalnu instituciju plemenskog života, izrazitu formu individualnog i nacionalnog agona, iz prastarog plemenskog shvatanja vodi porijeklo i nepobitni duh odanosti, stroga pokornost svog priznatog vođim, bezuslovno požrtvovanje je za pale drugove na zajedničkom zadatku, hrabrost ne samo u borbi, već ka to mora biti i u njenom odnošenju najstrašnijih turskih mučenja (isto, str. 85).
„Agonalno samopouzdanje je jako prisutno u ponašanju crnogorskog, odnosno srpskog plemenika. Ko svoja moralna iskušenja suzbije strogom samodisciplinom težeći junačkim i viteškim idealima naroda, tome predstoji najveća slava koju ovo društvo može da pruži, da u predanjima potomstva bude spominjan ne samo kao junak nego kao i dobar čovjek“. (isto, str 84).
Dinarska violentnost je bila u centru pažnje Cviljića i njegovih učenika. Tome je dužnu pažnju posvetio i Gerhan Gezeman. „Jedna od najupadljivijih karakteristika starih Crnogoraca jeste i dinarska violentnost, onaj snažni elementarni zanos pojedinca i krvne zajednice. Ona je dobrotvorna kao moć vatre, ali se mora obuzdavati i čuvati. Ovaj zadatak ispunjavaju moralni zakoni zajednice. Ako to ne čine, onda se može očekivati `rađanje` razmetljivaca, nasilnika, kavgadžija, ubojica i razbojnika.
Neke crte degradiraju moral
Postoji znatan broj osobina kod čovjeka koji su u suprotnosti sa iskonskim karakterom i moralnom. Ovdje ćemo notirati one koje Gezeman posebno ističe, odnosno naglašava.
Nadgornjavanje je bilo veoma prisutno među Crnogorcima. Već je ukazano da Marko Miljanov stavlja negativan predznak ispred nadgornjavanja, odnosno ispred onih koji posjeduju sklonost ka nadgornjavanju. Na tom fonu razmišlja i Gezeman. Kao ilustraciju navodi veoma ilustrativan primjer. „Kad se u doba kneza Danila određivao porez, jedan se čovjek pojavi pred senatom na Cetinju i kaže da je nekom komšiji određen veći porez nego njemu: što sam ja gori i grđi od njega da on više plaća nego ja“. (isto, str. 128). Ovim Gezeman hoće da kaže da u nadgornjavanju je važno da budem bolji od njega i viši od njega – pa to bila i visina poreza. Ovo može biti ilustracija komičnih situacija do kojih može dovesti nadgornjavanje.
Hvalisanje u tijesnoj vezi sa razmetljivošću
Razmetljivost je osobina kojoj Gezeman daje sledeće određenje: „komično prikazivanje razmetljivaca svuda se sreta, pa ni ovo društvo nije moglo biti bez njih. Ali razmetljivost nije neki veći stupanj junaka, nego kukavica, koji baš zato što je plašljivac navlači na sebe masku junaka. Njega je lako otkriti jer se unaprijed po iskustvu, ili kasnije po muževnoj probi, otkriva njegova bedna jezgra (isto, str. 280).
Ovdje treba treći da je hvalisavost i hvalisanje u tijesnoj vezi sa razmetljivošću.
Laskavac i udvorica su pod analitičkom lupom Gezemana. On smatra da se oni uvijek kreću oko skuta i rukava vlastodržača. Iako su predmet omalovažavanja, pa čak i ismijavanja, oni su tu uvijek prisutni. U stvari oni su mirođija u svakoj čorbi. Gezeman smatra da takvi ljudi narušavaju ugled glavara. Ovo iz razloga što glavari uvijek oko sebe okupljaju ovu felu ljudi što im se kasnije može obiti o glavu.
Poturčenjak je negativan primjer u herojskoj tradiciji Crnogoraca. Ovo je Gezeman uočio prilikoj boravka u Crnoj Gori u razgovoru sa ljudima. Naročito je to primjetno u kratkoj priči i u epskim narodnim pjesmama. O tome citiramo Gezemana. „Protivnik ovde nije `pravi` Turčin, moćni i uopšte viteški čovjek, nego domaća poturica, koji je religiju svojih predaka, a snjom i narodnost napustio radi socijalnih i drugih koristi koje pruža islam, iako je zadržao i dalje svoj maternji jezik. Nije važno što se otpadnik ogrešio od Boga i Hrista, nego što je poturica narodni i nacionalni izdajnik” (isto, str. 156).
Ovakve analize i objašnjenja treba locirati u ondašnjem vremenu, kao što to čini Gezeman. Neuko je i nekorektno imati takav stav, takvo objašnjenje, u savremenim uslovima, naročito političkim.
Gezeman primećuje da se u Crnoj Gori identifikuje ugled sa pametnim govorenjem. To znači da onaj koji nije ugledan nije u dobrim odnosima sa pametnim govorenjem. „Nije svak sposoban za vođenje nekog razgovora, ima ljudi kojima nikad u životu nije palo na pamet da u društvu nešto ispričaju. Sem ispjovedničkog dara čovjek treba da je na istaknutom društvenom položaju, mora biti iz dobre kuće, kuća mu ga daje, da bi se poklonila pažnja njegovim riječima. Prije nekoliko godina (1932. zabilježeno) žalio se jednom skupu jedan stariji Crnogorac na današnje vrijeme u kome vode riječ ljudi čiji se očevi nikada nisu usudili usta da otvore (isto, str. 37).
Nastaviće se